Rekvijem za Z.

Nova plesna predstava Zagrebačkog plesnog ansambla nastala je iz intimne potrebe koreografkinje Snježane Abramović Milković da postavljanjem prolaznosti na scenu pokuša dokučiti kako se s tom prolaznošću možemo nositi van scene, istovremeno se djelomično nastavljajući na autoričine prethodne tematske preokupacije, poznate iz njenih koreografija Interface i Ogoljeno u kojima se, između ostalog, bavila i fenomenima otuđenja u suvremenom društvu.

Raspolažući čvrstim, okretnim i, prije svega, istreniranim plesačkim tijelima, autorica ih u ovoj koreografiji postavlja u situacije u kojima su suptilno naznačeni svi oni trenuci u kojima ona nisu takva, u kojima nisu na vrhuncu, nego umjesto toga p(r)okazuju vlastite nemoći i slabosti koje su, zapravo, uvijek inherentno prisutne u svim tijelima. U neprestanom kreiranju napetosti između individualnosti i zajedništva, između potrebe za samostalnošću i potrebe za sudjelovanjem, njihova nam se tijela otkrivaju kao istovremeno vrlo moćna, ali i vrlo ranjiva, istovremeno samodostatna, ali i u potrazi za drugim tijelima. Dva plesača i četiri plesačice tako nam se predstavljaju kao bića koja svakim pokretom postaju sve krhkijima, ali koja istovremeno, zahvaljujući jedna drugima, uspijevaju pronaći novu snagu za nove pokrete.

Nastanjujući istodobno dva svijeta, svijet svakodnevice koja je ispunjena metaforičkim ludilom dnevnog ritma, te svijet u kojem je ta logika zaustavljena i zamijenjena radom na dubinskim odnosima, plesači traže odgovore na pitanja o vlastitim i tuđim nestalnostima, nestajanjima, odlascima, nemoćima... otkrivajući da ispod površina frenetičnosti postoje slojevi bliskosti do kojih se nije uvijek najlakše probiti.

Uvodeći u tu igru, osim vlastitih tijela, i jednu kameru kojom upravljaju iz ruke, plesači istovremeno propituju i načine na koje su međuljudski odnosi danas medijatizirani, postavljajući znak pitanja iznad prevladavajućih lamentacija koje pomalo simplificirano tvrde da je sve što tehnologija čini – otuđivanje. Prisutnost kamere i platna (koje je ujedno ovdje i jedina scenografija) tako ne predstavlja prisutnost stranih tijela na sceni, pukih hladnih tehnoloških objekata, već otvara perspektive za suigru između stvarnih tijela i slika tih stvarnih tijela, između pogleda onog koji snima, onih koji su snimani i onih koji sve to gledaju uživo. Uključivanje kamere u sam proces koreografiranja nedvosmisleno govori o važnosti uloge koju samo snimanje danas ima u održavanju i onih najintimnijih ljudskih odnosa, kao i o našoj rastućoj opsesiji bilježenjem vremena koje provodimo skupa, a u čijem je temelju ponekad jednostavno – briga za drugoga.

Pa iako rekvijem iz naslova sugerira svečanu strogost i morbidne note, Rekvijem za Z. nadaje se i kao emocionalna predstava ispunjena toplinom, ne samo kao misa za pokojne, već i kao poziv na promišljanje onima koji su još uvijek živi.

Projekt je realiziran uz potporu Gradskog ureda za kulturu Grada Zagreba i Ministarstva kulture RH.

Rekvijem za Z. / Requiem for Z. - trailer