Nema budućih izvedbi
Odigrano

O TEMATU

Émile Zola u svom romanu Trbuh Pariza tržnici Les Halles priskrbljuje mitske konotacije, a karnalni ton zla i vegetalni okus besmisla ne pružaju nadu nekoj civilizacijskoj usmjerenosti. Les Halles su trbuh koji muku muči sa svojim grčevima, koji ne obećavaju konzistenciju, već pražnjenja mračne krvi i vesele zajedljivosti. Univerzum prepun specifičnih mirisa, okusa, zvukova, boja, proizvodnih aktivnosti i podmetanja, gargantuovske opuštenosti i vijonovske vitalne uniženosti. Naravno, i još koječega nužnog za konstituciju jednog univerzuma.

Kazališno-plesni projekt Plac - Cai shichang (na kineskom, doslovno, tržnica povrća) preusmjerava i umekšava mitsku strogost pozornosti sa središnje pariške tržnice 19. stoljeća kako na plac u Hrvatskoj, Zagrebu, cjelogodišnju starinsku, u purgersku rutinu zapalu, tržnicu Dolac, tako i na kineske Cai shichang, kvartovske pekinške tržnice s nezamislivom, vrtoglavom ponudom najrazličitijih proizvoda flore, vegetacije i faune te lukavim potrepštinama za kućanstvo koje prodaju putujući prodavači. Suočavajući se sa stalnom neoliberalizacijom tržišta, ova se vrsta lokalno bitnih kvartovskih tržnica u obje zemlje, iako i dalje, na prvi pogled barnumski, funkcioniraju kao prepuna, bučna i užurbana mjesta susreta, panorame proizvodnje i potrošnje uvoznih i uvaženih proizvoda, ali i ljudskih strasti, kanaliziranih na pozadini vodopada žderanja i potoka prehranjivanja, postupno i neizbježno počela urušavati. Mitski se status placa demokratizirao, ali se nije liberalizirao.

Ovdje, u Hrvatskoj, lokalni poljoprivrednici bore se s konkurencijom koja, ne pitajući i ne odgovarajući ništa, uvozi ili uvodi proizvode istog doživljaja te mirisna finesa postupno gubi svoj udio na tržnici. Privedene tzv. modernom načinu života i prehrane mlađe generacije ne vjeruju društvenoj rafiniranosti druženja na placu, iako se čini da vjeruju njegovu zdravom, ekološkom isparavanju. Plac je tako camera obscura ideologije. Njegovi su uvjeti poslovanja na teško uspostavljenoj donjoj granici zdravlja i pedantnosti, ali su, izgleda, njegovi proizvodi zdravi i neponovljivo sočni. I sad, što da se radi?

U velikim gradovima poput Pekinga ulice su pročišćene, na mjestima nekadašnjih malih trgovina podignute su ograde koje štite bešćutnu higijenu, a mali obrtnici su zaplašeni i sve bigotniji. Grad Peking planira optimizirati strukturu stanovništva i srušiti četrdeset milijuna četvornih metara ilegalnih građevina od kojih mnoge pružaju jeftin radni i životni prostor za putujuće radnike. Kapital se oblikuje u prostoru i pronalazi način kako da taj prostor racionalno potvrdi.

Projekt Plac - Cai shichang pleše svoju, u prigodnu tradiciju ukopanu, temu, priča priče, slika grupne portrete nostalgičnih izvoda, ali i osobne detalje zatomljenih nezadovoljstava, priziva taj specifičan, arhetipski izriban, topos agore i njegovu sve veću neprilagođenost novim postsocijalističkim uvjetima. Poziva publiku da promatra ostatke, residuum naših najustrajnijih socioekonomskih ponašanja na tržnici, da svjedoči nekoj vrsti lirskog otpora, koji se skuplja u turistički upotrebljivoj metonimiji kumice, i koji je, rekosmo, bigotni prigovor na sve uvjerljivije šare globalnog kapitalizma u obje zemlje. I na koncu: da preispita sve zamršenosti i nered u vlastitim životima koji su uvijek već ispunjeni cinizmom materijalne egzistencije (ne veli li Marx da je roba rođena cinična), cinizmom najbolje vidljivim bilo unutar ili uokolo tog prostora napuklog univerzuma kojim se kazališno-plesni projekt Plac - Cai shichang bavi.

Plac - Cai shichang je multimedijalan, interdisciplinaran i antropološki projekt, namjerno orkestrirana dramaturška vratolomija plesa, gestualnog teatra, dokumentarnih približavanja i izložbe začudnosti nad svakodnevnim alatkama tržnice. Na pozornicu su smještene crne ploče (preuzete iz instalacije Kristine Leko pod nazivom Amerika), projektori, projekcijski til, klupe, kutije, sanduci i asortiman prikupljen po Dolcu i pekinškim tržnicama.

Slobodna evokacija prirode tržnice na kojoj ljudi i njihovi proizvodi, aktivnosti i situacije koegzistiraju i uzajamno se zapliću, a koja, na prvi pogled, iznevjerava pogon dramaturških očekivanja i zapanjuje svojim automatizmom opažanja površnosti i prosječnosti i već predobro poznate užurbanosti kao glavnog modusa u kojem se tržnica usustavljuje. Pa ipak, temat je jasno otkriven, ali su motivi ove predstave mnogo skriveniji i opakiji. Projekcije dokumentarnih snimaka-intervjui dviju hrvatskih i dviju kineskih prodavačica, otvaraju dubinski plan predstave: različite perspektive o načinima poslovanja i preživljavanja na tržnici. Na snimkama promatramo njihove neprilike, tjeskobe, boli, ali i strahove nastale iz prostodušnosti i medijskih zavođenja, ono što Bahtin analizira kao cris de Paris.

Njihove priče paralelno govore o načinima kako se nose sa sitnom i krupnom korupcijom, trgovačkim zavrzlamama i podmetanjima, ruralno-urbanom stratifikacijom. Njihove priče u neprozirni obzir zebnje uzimaju i društvo sa svojim fantazmima i marazmima o zdravom i autentičnom, rastakanje lokalnih identiteta, cehovsko sažaljenje i solidarnost te zdravorazumsko, danas bismo rekli populističko, nerazumijevanje promjena u načinu njihova rada uvjetovanih sve strožim briselskim ili partijskim komunističkim zakonima, kao i dirljive oblike otpora tržišnoj i tržnoj demagogiji.

WEN HUI

Jedna je od najpriznatijih koreografkinja kineskog suvremenog plesa. Rođena je 1960. u Yunnanu gdje svoju umjetničku aktivnost započinje kao plesačica kineskih narodnih plesova. Studira na Odsjeku za koreografiju Beijing Dance Academy od 1985. do 1989. te je od tada koreografkinja i plesačica Oriental Song and Dance Ensemblea. Godine 1994. s filmskim umjetnikom Wu Wenguangom osniva Living Dance Studio, prvu nezavisnu plesno-kazališnu skupinu u Kini. Većinu njezinih predstava obilježava spajanje dokumentarnog filmskog materijala i suvremenog plesa koji u fokusu imaju teme neposredne životne zbilje i prisnih sjećanja.

Wen Huin rad temelji se na začuđivanju pokreta svakodnevnice te je posebice zanima jukstaponiranje treniranih i netreniranih plesača. Njezine koreografije imaju korijene u kineskoj kulturi, no njezino školovanje u plesnim školama Europe i Amerike doprinijelo je radovima nesvakidašnjeg vokabulara nježnosti i sjete, neprepoznatljivih rubova spajanja. Sa svojim predstavama redovito gostuje diljem svijeta, od SAD-a, Velike Britanije, Francuske, Belgije, Nizozemske, Portugala do Koreje, Filipina i drugih. Osim plesnih predstava nastalih u produkciji Living Dance Studija, snimila je i dva dokumentarna filma, Slušajući priče prabake (2011.) i Plešući s prabakom (2015.).