eng home
 
 
 

PLAC - Cai shichang

koreografija: Wen Hui
suradnik koreografa: Jiang Fan
dramaturška suradnja: Zhuang Jiayun
Kristina Leko
video: Jadran Boban
glazba: Wen Bin
umjetnički suradnici: Ana Marija Filipec
Stjepan Filipec
Suzana Brezovec
Li Xinmin
ton: Duško Richtermoc
svjetlo: Marino Frankola
fotografije: Jiang Fan
oblikovanje plakata i knjižice: Ruta
izvode: Andreja Jandrić
Sintija Kučić
Petra Valentić
Kasija Vrbanac
zahvaljujemo Factumu
na ustupljenim snimkama
Émile Zola u svom romanu Trbuh Pariza tržnici Les Halles priskrbljuje mitske konotacije, a karnalni ton
zla i vegetalni okus besmisla ne pružaju
nadu nekoj civilizacijskoj usmjerenosti. Les
Halles su trbuh koji muku muči sa svojim
grčevima, koji ne obećavaju konzistenciju, već
pražnjenja mračne krvi i vesele zajedljivosti.
Univerzum prepun specifičnih mirisa, okusa,
zvukova, boja, proizvodnih aktivnosti i
podmetanja, gargantuovske opuštenosti
i vijonovske vitalne uniženosti. Naravno, i
još koječega nužnog za konstituciju jednog
univerzuma.
Kazališno-plesni projekt Plac - Cai
shichang (na kineskom, doslovno, tržnica
povrća) preusmjerava i umekšava mitsku
strogost pozornosti sa središnje pariške
tržnice 19. stoljeća kako na plac u Hrvatskoj,
Zagrebu, cjelogodišnju starinsku, u purgersku
rutinu zapalu, tržnicu Dolac, tako i na
kineske Cai shichang, kvartovske pekinške
tržnice s nezamislivom, vrtoglavom ponudom
najrazličitijih proizvoda flore, vegetacije i
faune te lukavim potrepštinama za kućanstvo
koje prodaju putujući prodavači. Suočavajući
se sa stalnom neoliberalizacijom tržišta, ova
se vrsta lokalno bitnih kvartovskih tržnica
u obje zemlje, iako i dalje, na prvi pogled
barnumski, funkcioniraju kao prepuna,
bučna i užurbana mjesta susreta, panorame
proizvodnje i potrošnje uvoznih i uvaženih
proizvoda, ali i ljudskih strasti, kanaliziranih
na pozadini vodopada žderanja i potoka
prehranjivanja, postupno i neizbježno počela
urušavati.
Mitski se status placa demokratizirao, ali
se nije liberalizirao.
Ovdje, u Hrvatskoj, lokalni poljoprivrednici
bore se s konkurencijom koja, ne pitajući
i ne odgovarajući ništa, uvozi ili uvodi
proizvode istog doživljaja te mirisna finesa
postupno gubi svoj udio na tržnici. Privedene
tzv. modernom načinu života i prehrane
mlađe generacije ne vjeruju društvenoj
rafiniranosti druženja na placu, iako se
čini da vjeruju njegovu zdravom, ekološkom
isparavanju. Plac je tako camera obscura
ideologije. Njegovi su uvjeti poslovanja na
teško uspostavljenoj donjoj granici zdravlja i
pedantnosti, ali su, izgleda, njegovi proizvodi
zdravi i neponovljivo sočni. I sad, što da se
radi? U velikim gradovima poput Pekinga
ulice su pročišćene, na mjestima nekadašnjih
malih trgovina podignute su ograde koje
štite bešćutnu higijenu, a mali obrtnici su
zaplašeni i sve bigotniji. Grad Peking planira
optimizirati strukturu stanovništva i srušiti
četrdeset milijuna četvornih metara ilegalnih
građevina od kojih mnoge pružaju jeftin radni
i životni prostor za putujuće radnike. Kapital
se oblikuje u prostoru i pronalazi način kako
da taj prostor racionalno potvrdi.
Projekt Plac - Cai shichang pleše svoju, u
prigodnu tradiciju ukopanu, temu, priča priče,
slika grupne portrete nostalgičnih izvoda, ali
i osobne detalje zatomljenih nezadovoljstava,
priziva taj specifičan, arhetipski izriban,
topos agore i njegovu sve veću neprilagođenost
novim postsocijalističkim uvjetima.
Poziva publiku da promatra
ostatke, residuum naših najustrajnijih
socioekonomskih ponašanja na tržnici, da
svjedoči nekoj vrsti lirskog otpora, koji se
skuplja u turistički upotrebljivoj metonimiji
kumice, i koji je, rekosmo, bigotni prigovor na
sve uvjerljivije šare globalnog kapitalizma u
obje zemlje.
I na koncu: da preispita sve zamršenosti i
nered u vlastitim životima koji su uvijek već
ispunjeni cinizmom materijalne egzistencije
(ne veli li Marx da je roba rođena cinična),
cinizmom najbolje vidljivim bilo unutar ili
uokolo tog prostora napuklog univerzuma
kojim se kazališno-plesni projekt Plac - Cai
shichang bavi.
Plac - Cai shichang je multimedijalan, interdisciplinaran i antropološki projekt, namjerno orkestrirana
dramaturška vratolomija plesa, gestualnog
teatra, dokumentarnih približavanja i izložbe
začudnosti nad svakodnevnim alatkama
tržnice. Na pozornicu su smještene crne ploče
(preuzete iz instalacije Kristine Leko pod
nazivom Amerika), projektori, projekcijski til,
klupe, kutije, sanduci i asortiman prikupljen
po Dolcu i pekinškim tržnicama. Slobodna
evokacija prirode tržnice na kojoj ljudi
i njihovi proizvodi, aktivnosti i situacije
koegzistiraju i uzajamno se zapliću, a koja, na
prvi pogled, iznevjerava pogon dramaturških
očekivanja i zapanjuje svojim automatizmom
opažanja površnosti i prosječnosti i već
predobro poznate užurbanosti kao glavnog
modusa u kojem se tržnica usustavljuje.
Pa ipak, temat je jasno otkriven, ali su
motivi ove predstave mnogo skriveniji i opakiji.
Projekcije dokumentarnih snimaka –
intervjui dviju hrvatskih i dviju kineskih
prodavačica, otvaraju dubinski plan
predstave: različite perspektive o načinima
poslovanja i preživljavanja na tržnici. Na
snimkama promatramo njihove neprilike,
tjeskobe, boli, ali i strahove nastale iz
prostodušnosti i medijskih zavođenja, ono
što Bahtin analizira kao cris de Paris. Njihove
priče paralelno govore o načinima kako
se nose sa sitnom i krupnom korupcijom,
trgovačkim zavrzlamama i podmetanjima,
ruralno-urbanom stratifikacijom. Njihove
priče u neprozirni obzir zebnje uzimaju i
društvo sa svojim fantazmima i marazmima o
zdravom i autentičnom, rastakanje lokalnih
identiteta, cehovsko sažaljenje i solidarnost
te zdravorazumsko, danas bismo rekli
populističko, nerazumijevanje promjena u
načinu njihova rada uvjetovanih sve strožim
briselskim ili partijskim komunističkim
zakonima, kao i dirljive oblike otpora tržišnoj i
tržnoj demagogiji.
WEN HUI
Jedna je od najpriznatijih
koreografkinja kineskog suvremenog
plesa.
Rođena je 1960. u Yunnanu gdje svoju
umjetničku aktivnost započinje kao
plesačica kineskih narodnih plesova.
Studira na Odsjeku za koreografiju
Beijing Dance Academy od 1985. do
1989. te je od tada koreografkinja i
plesačica Oriental Song and Dance
Ensemblea. Godine 1994. s filmskim
umjetnikom Wu Wenguangom osniva
Living Dance Studio, prvu nezavisnu
plesno-kazališnu skupinu u Kini.
Većinu njezinih predstava obilježava
spajanje dokumentarnog filmskog
materijala i suvremenog plesa koji
u fokusu imaju teme neposredne
životne zbilje i prisnih sjećanja. Wen
Huin rad temelji se na začuđivanju
pokreta svakodnevnice te je posebice
zanima jukstaponiranje treniranih
i netreniranih plesača. Njezine
koreografije imaju korijene u kineskoj
kulturi, no njezino školovanje u plesnim
školama Europe i Amerike doprinijelo
je radovima nesvakidašnjeg vokabulara
nježnosti i sjete, neprepoznatljivih
rubova spajanja. Sa svojim
predstavama redovito gostuje diljem
svijeta, od SAD-a, Velike Britanije,
Francuske, Belgije, Nizozemske,
Portugala do Koreje, Filipina i drugih.
Osim plesnih predstava nastalih u
produkciji Living Dance Studija, snimila
je i dva dokumentarna filma, Slušajući
pričeprabake (2011.) i Plešući s
prabakom (2015.).
koreografija: Wen Hui
suradnik koreografa: Jiang Fan
dramaturška suradnja: Zhuang Jiayun, Kristina Leko
video: Jadran Boban
glazba: Wen Bin
umjetnički suradnici: Ana Marija Filipec, Stjepan Filipec, Suzana Brezovec, Li Xinmin
ton: Duško Richtermoc
svjetlo: Marino Frankola
fotografije: Jiang Fan
oblikovanje plakata i knjižice: Ruta
izvode: Andreja Jandrić, Sintija Kučić, Petra Valentić, Kasija Vrbanac
koprodukcija: Eurokaz / Zagrebački plesni centar / Zagrebački plesni ansambl
zahvaljujemo Factumu na ustupljenim snimkama
O TEMATU
Émile Zola u svom romanu Trbuh Pariza tržnici Les Halles priskrbljuje mitske konotacije, a karnalni ton
zla i vegetalni okus besmisla ne pružaju nadu nekoj civilizacijskoj usmjerenosti. Les Halles su trbuh koji muku muči sa svojim grčevima, koji ne obećavaju konzistenciju, već pražnjenja mračne krvi i vesele zajedljivosti. Univerzum prepun specifičnih mirisa, okusa, zvukova, boja, proizvodnih aktivnosti i podmetanja, gargantuovske opuštenosti i vijonovske vitalne uniženosti. Naravno, i još koječega nužnog za konstituciju jednog univerzuma. Kazališno-plesni projekt Plac - Cai shichang (na kineskom, doslovno, tržnica povrća) preusmjerava i umekšava mitsku strogost pozornosti sa središnje pariške tržnice 19. stoljeća kako na plac u Hrvatskoj, Zagrebu, cjelogodišnju starinsku, u purgersku rutinu zapalu, tržnicu Dolac, tako i na kineske Cai shichang, kvartovske pekinške tržnice s nezamislivom, vrtoglavom ponudom najrazličitijih proizvoda flore, vegetacije i faune te lukavim potrepštinama za kućanstvo koje prodaju putujući prodavači. Suočavajući se sa stalnom neoliberalizacijom tržišta, ova se vrsta lokalno bitnih kvartovskih tržnica u obje zemlje, iako i dalje, na prvi pogled barnumski, funkcioniraju kao prepuna, bučna i užurbana mjesta susreta, panorame proizvodnje i potrošnje uvoznih i uvaženih proizvoda, ali i ljudskih strasti, kanaliziranih na pozadini vodopada žderanja i potoka prehranjivanja, postupno i neizbježno počela urušavati. Mitski se status placa demokratizirao, ali se nije liberalizirao. Ovdje, u Hrvatskoj, lokalni poljoprivrednici bore se s konkurencijom koja, ne pitajući i ne odgovarajući ništa, uvozi ili uvodi proizvode istog doživljaja te mirisna finesa postupno gubi svoj udio na tržnici. Privedene tzv. modernom načinu života i prehrane mlađe generacije ne vjeruju društvenoj rafiniranosti druženja na placu, iako se čini da vjeruju njegovu zdravom, ekološkom isparavanju. Plac je tako camera obscura ideologije. Njegovi su uvjeti poslovanja na teško uspostavljenoj donjoj granici zdravlja i pedantnosti, ali su, izgleda, njegovi proizvodi zdravi i neponovljivo sočni. I sad, što da se radi? U velikim gradovima poput Pekinga ulice su pročišćene, na mjestima nekadašnjih malih trgovina podignute su ograde koje štite bešćutnu higijenu, a mali obrtnici su zaplašeni i sve bigotniji. Grad Peking planira optimizirati strukturu stanovništva i srušiti četrdeset milijuna četvornih metara ilegalnih građevina od kojih mnoge pružaju jeftin radni i životni prostor za putujuće radnike. Kapital se oblikuje u prostoru i pronalazi način kako da taj prostor racionalno potvrdi. Projekt Plac - Cai shichang pleše svoju, u prigodnu tradiciju ukopanu, temu, priča priče, slika grupne portrete nostalgičnih izvoda, ali i osobne detalje zatomljenih nezadovoljstava, priziva taj specifičan, arhetipski izriban, topos agore i njegovu sve veću neprilagođenost novim postsocijalističkim uvjetima. Poziva publiku da promatra ostatke, residuum naših najustrajnijih socioekonomskih ponašanja na tržnici, da svjedoči nekoj vrsti lirskog otpora, koji se skuplja u turistički upotrebljivoj metonimiji kumice, i koji je, rekosmo, bigotni prigovor na sve uvjerljivije šare globalnog kapitalizma u obje zemlje. I na koncu: da preispita sve zamršenosti i nered u vlastitim životima koji su uvijek već ispunjeni cinizmom materijalne egzistencije (ne veli li Marx da je roba rođena cinična), cinizmom najbolje vidljivim bilo unutar ili uokolo tog prostora napuklog univerzuma kojim se kazališno-plesni projekt Plac - Cai shichang bavi.
Plac - Cai shichang je multimedijalan, interdisciplinaran i antropološki projekt, namjerno orkestrirana dramaturška vratolomija plesa, gestualnog teatra, dokumentarnih približavanja i izložbe začudnosti nad svakodnevnim alatkama tržnice. Na pozornicu su smještene crne ploče (preuzete iz instalacije Kristine Leko pod nazivom Amerika), projektori, projekcijski til, klupe, kutije, sanduci i asortiman prikupljen po Dolcu i pekinškim tržnicama. Slobodna evokacija prirode tržnice na kojoj ljudi i njihovi proizvodi, aktivnosti i situacije koegzistiraju i uzajamno se zapliću, a koja, na prvi pogled, iznevjerava pogon dramaturških očekivanja i zapanjuje svojim automatizmom opažanja površnosti i prosječnosti i već predobro poznate užurbanosti kao glavnog modusa u kojem se tržnica usustavljuje. Pa ipak, temat je jasno otkriven, ali su motivi ove predstave mnogo skriveniji i opakiji. Projekcije dokumentarnih snimaka-intervjui dviju hrvatskih i dviju kineskih prodavačica, otvaraju dubinski plan predstave: različite perspektive o načinima poslovanja i preživljavanja na tržnici. Na snimkama promatramo njihove neprilike, tjeskobe, boli, ali i strahove nastale iz prostodušnosti i medijskih zavođenja, ono što Bahtin analizira kao cris de Paris. Njihove priče paralelno govore o načinima kako se nose sa sitnom i krupnom korupcijom, trgovačkim zavrzlamama i podmetanjima, ruralno-urbanom stratifikacijom. Njihove priče u neprozirni obzir zebnje uzimaju i društvo sa svojim fantazmima i marazmima o zdravom i autentičnom, rastakanje lokalnih identiteta, cehovsko sažaljenje i solidarnost te zdravorazumsko, danas bismo rekli populističko, nerazumijevanje promjena u načinu njihova rada uvjetovanih sve strožim briselskim ili partijskim komunističkim zakonima, kao i dirljive oblike otpora tržišnoj i tržnoj demagogiji.

WEN HUI
Jedna je od najpriznatijih koreografkinja kineskog suvremenog plesa. Rođena je 1960. u Yunnanu gdje svoju umjetničku aktivnost započinje kao plesačica kineskih narodnih plesova. Studira na Odsjeku za koreografiju Beijing Dance Academy od 1985. do 1989. te je od tada koreografkinja i plesačica Oriental Song and Dance Ensemblea. Godine 1994. s filmskim umjetnikom Wu Wenguangom osniva Living Dance Studio, prvu nezavisnu plesno-kazališnu skupinu u Kini. Većinu njezinih predstava obilježava spajanje dokumentarnog filmskog materijala i suvremenog plesa koji u fokusu imaju teme neposredne životne zbilje i prisnih sjećanja. Wen Huin rad temelji se na začuđivanju pokreta svakodnevnice te je posebice zanima jukstaponiranje treniranih i netreniranih plesača. Njezine koreografije imaju korijene u kineskoj kulturi, no njezino školovanje u plesnim školama Europe i Amerike doprinijelo je radovima nesvakidašnjeg vokabulara nježnosti i sjete, neprepoznatljivih rubova spajanja. Sa svojim predstavama redovito gostuje diljem svijeta, od SAD-a, Velike Britanije, Francuske, Belgije, Nizozemske, Portugala do Koreje, Filipina i drugih. Osim plesnih predstava nastalih u produkciji Living Dance Studija, snimila je i dva dokumentarna filma, Slušajući priče prabake (2011.) i Plešući s prabakom (2015.).

« povratak

up
down
Copyright © Zagrebački plesni ansambl, 2008-2017. | design by Studio Cuculić | developed by STO2